2Neka dopre do tebe molitva moja, prigni uho k vapaju mome.

3Jer mi je duša zasićena patnjama, moj se život bliži Podzemlju.

4Broje me k onima što u grob silaze, postadoh sličan nemoćniku.

5Među mrtvima moj je ležaj, poput ubijenih što leže u grobu kojih se više ne spominješ, od kojih si ustegao ruku.

6Smjestio si me u jamu duboku, u tmine, u bezdan.

7Teško me pritišće ljutnja tvoja i svim me valima svojim prekrivaš.

8Udaljio si od mene znance moje, Óučini da im gnusan budem: zatvoren sam, ne mogu izaći.

9Od nevolje oči mi gasnu: vapijem tebi, Jahve, iz dana u dan, za tobom ruke pružam.

10Zar na mrtvima činiš čudesa? Zar će sjene ustati i hvaliti tebe?

11Zar se u grobu pripovijeda o tvojoj dobroti? O vjernosti tvojoj u Propasti?

12Zar se u tmini objavljuju čudesa tvoja i tvoja pravda u Zaboravu?

13Ipak ja vapijem tebi, Jahve, prije jutra molitvom te pretječem.

14Zašto, Jahve, odbacuješ dušu moju? Zašto sakrivaš lice od mene?

15Bijedan sam i umirem već od dječaštva, klonuh noseći tvoje strahote.

16Preko mene prijeđoše vihori tvojega gnjeva, strahote me tvoje shrvaše,

17okružuju me kao voda sveudilj, optječu me svi zajedno.

18Udaljio si od mene prijatelja i druga: mrak mi je znanac jedini.